Na temelju istraživanja i utvrđenih potreba u društvu, Zdravstveni opservatorij je izradio 6 preporuka za razvoj javnih politika u zdravstvu s ciljem:
- Unaprjeđenja zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj
- Unaprjeđenja dostupnosti zdravstvene zaštite u Hrvatskoj
- Povećanja transparentnosti i uključivanja pacijenata u proces donošenja odluka o uvrštavanju lijekova na liste HZZO-a
- Integracije dugotrajne skrbi za osobe s kompleksnim potrebama
- Razvoja neformalne skrbi i pružanja podrške neformalnim njegovateljima
- Unaprjeđenja i razvoja sustava pedijatrijske palijativne skrbi u Hrvatskoj
Svrha preporuka je uključivanje što šireg kruga dionika u procese oblikovanja politika zasnovanih na participativnom procesu, s ciljem utjecaja na pozitivne promjene ključne za donošenje, provedbu i/ili nadzor provedbe javnih politika. Nadamo se da ćemo ovim preporukama doprinijeti kreiranju kvalitetnijih zdravstvenih politika koje su u javnom interesu.
Integracija skrbi je pristup koji je nastao kao odgovor na fragmentaciju skrbi, odnosno na probleme neusklađenosti i dupliciranja postupaka, što dovodi do lošijih zdravstvenih ishoda i sve većeg opterećenja zdravstvenog sustava kakvog vidimo danas. Osobe s dugotrajnom skrbi, kao skupinom s kompleksnim stanjem i kompleksnim potrebama, zahtijevaju integraciju skrbi unutar i između ustanova zdravstva i socijalne skrbi. Integracija skrbi promatra se kroz proces skrbi, nastojeći pritom osigurati koordiniranu skrb u različitim okruženjima i od različitih pružatelja skrbi, kroz cijelo razdoblje trajanja potrebe.
Neformalna skrb je neplaćena skrb koju osobama ovisnim o tuđoj pomoći pružaju osobe s kojima su u društvenom odnosu poput supružnika, roditelja, djeteta, rođaka, susjeda, prijatelja. Neformalna skrb je djelotvoran način sprječavanja institucionalizacije i omogućavanja korisnicima da ostanu kod kuće te je izrazito važna za održivost sustava dugotrajne skrbi. Dvije su vrste neformalne skrbi: profesionalna (pružaju je neregulirano angažirani profesionalci) i laička (obitelj, prijatelji, rodbina ili susjedi, volonteri). Ove preporuke odnosi se prvenstveno na laičku neformalnu skrb.
Zdravstvena pismenost čini skup znanja, motivacije i kompetencija ljudi za pristup, razumijevanje, procjenu i primjenu zdravstvenih informacija u svrhu odlučivanja o zdravstvenoj skrbi, prevenciji bolesti ili zdravim životnim navikama. Nizom istraživanja u svijetu utvrđeno da je upravo niska razina zdravstvene pismenosti povezana s lošijim zdravljem, slabijim preživljavanjem od različitih bolesti i većim troškovima skrbi. Posljedice koje problematična razina zdravstvene pismenosti može imati na zdravlje pojedinca i zajednice za Hrvatsku je posebno važna jer su kod nas npr. stope mortaliteta (smrtnosti) od karcinoma i drugih bolesti, kao i stope morbiditeta (obolijevanja) i mortaliteta od izbježivih bolesti značajno više nego u većine članica EU-a. Dio ovih bolesti može se prevenirati ili uspješnije liječiti upravo povećanjem zdravstvene pismenosti.
Pedijatrijska palijativna skrb aktivna je sveukupna briga o djetetovom tijelu, umu i duhu koja uključuje i podršku obitelji. Počinje od saznavanja dijagnoze i nastavlja se bez obzira dobiva li dijete tretman izravno vezan uz bolest ili ne. Zahtjeva multidisciplinarni pristup i koristi dostupne resurse iz zajednice. Pedijatrijska palijativna skrb u Republici Hrvatskoj može se sagledati kao izazovno područje koje je potrebno njegovati kako bi zaštitili prava djece i obitelji te osigurali kapital zdravlja djeteta i njegove obitelji za produktivnog pojedinca.
Unatoč poboljšanjima u pogledu transparentnosti nabave lijekova putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (javno objavljivanje sastava povjerenstva za lijekove, rasporeda i dnevnog reda sjednica, prijedloga farmaceutskih kompanija o uvrštavanju lijekova na liste), politika lijekova je i dalje isključiva spram pacijenata i njihovih predstavnika. Ove preporuke usredotočene su na područje u kojima organizacije civilnog društva u zdravstvu mogu dati najrelevantniji doprinos unaprijeđenju politike lijekova, a to je uključivanje pacijenata u proces donošenja odluka o javnom financiranju lijekova kroz sustavno prikupljanje njihovih specifičnih iskustava o korištenju lijekova i nezadovoljenim terapijskim potrebama.
Izrazito negativan trend uzrokovan pandemijom bolesti COVID-19 i od ranije dokumentirane visoke stope nezadovoljnih potreba u pojedinim segmentima populacije (stariji, siromašni, stanovnici otoka i manje razvijenih kontinentalnih regija), nalažu dodatne napore kako bi se unaprijedila dostupnost i izjednačila pravičnost pristupa skrbi za sve članove društva. U fokusu predloženih rješenja je povećanje ne samo dostupnosti, već i pravičnosti u osiguranju jednakog pristupa zdravstvenoj skrbi različitim društvenim skupinama, pritom posebno vodeći računa o rizicima socijalnog isključivanja i marginalizacije.
